Ivana je, kao i svakoga
utorka ujutro, ušla u malenu župnu crkvu kvarta u kojem je
stanovala. Prišla je posudi sa svetom vodom, smočila prste desne
ruke i brzo se prekrižila. Sjela je kratko u klupu na sredini, a
zatim spustila koljenima na klecalo.
Oče naš koji jesi… Tihim je
mislima počela molitvu. Kad je probrala cijeli Oče naš i Zdravo
Mariju, krene prema ispovjedaonici.
Ivana je voljela ovaj
jutarnji spokoj. U maloj, suvremeno uređenoj crkvi, nije bilo
nikoga. U toj je tišini mogla sabrati svoje zbrkane misli,
sakupljane cijeloga proteklog tjedna i nabacane neuredno u kutke
njezina mozga. Tu je pronalazila duševni mir i oprost grijeha, koje
je gotovo svakodnevno činila.
Pater je već bio u svom
dijelu ispovjedaonice. Po Ivani je mogao ravnati i crkveni sat na
zvoniku, da ih je ta njegova mala župna crkva imala. U pet minuta do
osam sati, svakoga je utorka već bio u tamnoj komorici, čekajući da
se vrata sa druge strane perforirane stijene otvore i da u njih uđe
njegova omiljena grješnica.
"Dobar dan, Oče." - pozdravi
ga Ivana i odmah nastavi: "Prošlo je tjedan dana od moje zadnje
ispovjedi".
"Dobar dan. Da, znam." -
požurio se Pater neprofesionalno.
Uh, ugrize se za jezik. Pa
ne smijem davati do znanja da znam tko je prijeko, pomisli. Ali bio
je uzbuđen i omaklo mu se.
Ivanu je upoznao čim je
postavljen za župnika. Kada je došao u tu crkvu, nije se nadao da će
osim starih baka i osmoškolaca, ovdje pronaći i to mlado, prekrasno
biće.
Ivanu je prvi puta ugledao
na svojoj prvoj nedjeljnoj misi u novoj župi. Po običaju, sjedila je
u srednjem redu, blizu glavnoga prolaza. Duga joj je plava kosa
padala na leđa i ramena dok je sagnute glave izgovarala molitve.
Lice joj je bilo pravilno i duguljasto, a ten izrazito blijed. Na
kraju svake nedjeljne mise, njezine diskretno našminkane pune crvene
usne, poluotvorene bi čekale na hostiju, dok bi sivim prodornim
očima zadivljeno gledala u njega.
Pater je također bio mlad i
zgodan. Imao je dvadeset i osam godina. Došao je u zagrebačko
sjemenište iz Like, odmah nakon osnovne škole. Bio je visok i mršav,
smeđe, za svećenika malo preduge kose i krupnih kestenastih očiju.
Prije zaređenja, osim nekoliko nevinih osnovnoškolskih ljubavi, nije
imao djevojaka. Bio je potpuni djevac. Obukom je doduše naučio
ponešto teorije o ženama, muškarcima i zamršenim odnosima koji su
vladali u tom, njemu slabo poznatom svemiru. Ništa ga nije
pripremilo na ovu mahnitu zaljubljenost, koju je sada već četiri
mjeseca osjećao prema Ivani.
"Reci kćeri, što si
zgriješila od svoje posljednje ispovijedi." - upita Pater drhtavim
glasom Ivanu.
Četiri je mjeseca već bio
njezin ispovjednik i vrlo je dobro znao čime se Ivana bavi. Ta je
činjenica razdirala njegovo zaljubljeno srce. Imao je bolnu potrebu
da joj pokaže svoje osjećaje, da ju zagrli, poljubi, obljubi…
"Griješila sam opet mnogo,
Oče. Imala sam deset snošaja od zadnjeg utorka. I mislila sam
nečiste misli. I lagala sam. Lagala sam svojoj prijateljici, šefu i
mami. I to ponovo, a rekla sam da neću više. Ali molim se svakoga
dana. Navečer, prije spavanja. Ono što mi date za pokoru, ja izmolim
ponovo svakoga dana. To je sedam puta više! I opet nemam snage da
promijenim neke stvari." - tiho mu ispriča Ivana svoj iskreni
monolog.
Ivana je odrasla u jednom
malom selu u Moslavini. Roditelji su joj bili poljoprivrednici,
pobožna sirotinja. Sin im nije imao ambicija za školovanje, pa su
skupili nešto novca da svome drugom djetetu, kćeri Ivani, plate prvu
godinu studija ekonomije u Zagrebu. No, za nešto više od toga, nisu
imali.
Ivana nije uspjela uhvatiti mjesto u
studentskom domu, a niti dobiti stipendiju. Nedostatak novca
osjetila je već na prvoj godini, baš kao i profesorske pohotne
poglede na svojim golim koljenima tijekom usmenih ispita u
zagušljivim kabinetima.
Novac je od kuće dolazio
rijetko, a ekonomija se pokazala kao materijalno vrlo zahtjevan
studij. Gotovo svaki profesor imao je svoju tarifu. Ispiti su se
prodavali bolje nego gliste na ribnjaku, pa je uskoro Ivana debelo
zaostala u napretku. Opcija odustajanja od fakulteta i povratka na
selo bila joj je nezamisliva, pa je uskoro pronašla način da popuni
bjeline svojih rubrika u indeksu.
Mrzila je samu sebe dok su
je slinave profesorske starkelje uzimale otpozadi i debelim kratkim
prstima gnječile prekrasne zaobljene sise, pohotno joj dašćući za
vratom. Mrzila se i onda kada je prepotentnim asistentima pušila kurčine u sobicama njihovih unajmljenih stanova, dok su oni za to
vrijeme u strahu gledali na vrata i nadali se da im njihove ružne
i buljave zaručnice neće upasti unutra. Kolokvij po kolokvij, ispit po
ispit i Ivana se u svojoj dvadeset i prvoj, našla na kraju druge
godine studija.
Prije šest mjeseci, preko
Ankice, svoje kolegice s faksa, Ivana je upoznala Antu. Učinio joj
se pošten, a nabavljao je i relativno pristojnu klijentelu. Ankica
nije htjela raditi preko svodnika i dijeliti s njim pola zarađene
love. Ivani je posao preko Ante odgovarao, jer je na taj način
dobila više vremena za sebe i studiranje. A i prostor za jebanje joj
je bio osiguran.
Ankica, s kojom je Ivana dijelila
fakultet, profesiju, a ponekad i krevet, nije bila sretna odlaskom
Ivane k Anti. Radeći za njega, Ivana često nije mogla odrađivati
trojke, koje je za njih dvije pronalazio Ankičin frend s recepcije
Kontija. Život nikada nije bio jednostavan, a Ivana se odavno već
navikla na male žrtve.
Pater je letimice slušao Ivanu, tek napola
svjestan izrečenog. Kao i sinoć, ponovo ju je zamišljao kako kleči
potpuno gola pred oltarom. Sanjario je da joj prilazi u svojoj
najblještavijoj misnoj odori, s hostijom i vinom u rukama. Maštao je
da ga Ivana gleda odozdo u iščekivanju, širom otvorenih usta. Grudi
joj se nadimaju od zanosa, a vršci bradavica pružaju k njemu od
uzbuđenja…
"Gurnuo me je potrbuške na
pod i uzeo neprirodno. Stidim se toga. Na normalni seks sam se
navikla. Rekla sam Vam da sam to nekoliko puta radila i sa ženom.
Ali ovo nisam… Neugodno mi je." - tiho je pričala Ivana, dok se
Pater budio iz svojih vlažnih snova.
Ivana je opazila Paterovu
dugu šutnju. Stvarno joj je bilo neugodno. Mislila je da ta njegova
šutnja znači duboko neodobravanje njezinih postupaka, iako je znala
da će, kao i uvijek, od Patera lagano dobiti oprost svojih grijeha.
Zato mu nikada i nije lagala. Ivanine ispovijedi su ponekad trajale
i dulje od sata. Pater bi postavljao pitanja, davao joj savjete,
opominjao ju… A danas ništa! Što mu je?
"Samo malo, uzeo te je
protuprirodno? Kako? Nisi htjela! Uzeo te je silom?" - malo glasnije
reče Pater, pomalo ljut što ju ranije nije slušao.
"Da, Oče. Stavio mi ga je
odostraga. Mislim, kako da kažem, analno. Nisam mu na to pristala,
silom me je… Boljelo me i plakala sam, ali bilo je kasno. Kad je
krenuo, molila sam se u sebi da prestane. A nije, dok nije bio
gotov. Što sam mogla? Platio mi je na kraju više zbog toga, nije me
prevario za novce… Ali bojim se tako, mogu se zaraziti. Može kondom
puknuti! Ovaj ga je imao, na sreću. Neki ga neće…" - detaljizirala
je Ivana, dok je Paterov veliki alat počeo vlažiti kroz hlače.
Njegov bijes zbog Ivaninog
posla miješao se sa ljubavi prema njoj, a oba ta osjećaja još i sa
probuđenom pohotom… Nije više znao što da joj kaže.
"Ivana, pa rekla si mi već
sto puta da ćeš prestati to raditi. Pokaješ se svaki puta i opet
kreneš isto. Sjeti se svojih roditelja, koliko se oni odriču zbog
tebe. Sjeti se Isusa. Pričao sam ti kako je Mariju Magdalenu izveo
na pravi put. Bila je veća bludnica od tebe, a prestala je. Pokajala
se i prišla Gospodinu. Griješila je s mnogima, ali njemu to nije
smetalo. Spasio ju je i prigrlio. I tebe će, samo ako ti to želiš.
Ja bih bio najsretniji da te mogu spasiti iz tog zla. Ali moraš mi u
tome pomoći…" - nabrajao joj je tiho i iskreno.
Ivana je šutke gledala na
pod svojeg dijela ispovjedaonice. Znala je da je Pater ozbiljan u
namjeri da je izvede na pravi put. Ali to je za sada bilo nemoguće.
Imala je još tri godine do kraja faksa i početka njezinoga drugog,
pravog života. Tri godine nije puno. Prestati će tada i konačno se
sasvim pokajati. Tada će se i zaposliti, udati i imati djecu...
Imala je planove, a oni nisu uključivali prekidanje školovanja i
povratak na selo. Ne sada, previše je toga već pregurala!
"Vidi, i ovaj ću te put
osloboditi grijeha. To mi je dužnost prema svakome tko dođe u ovu
ispovjedaonicu. Ali idući mi put pričaj nešto drugo. Prestani ići
putem zla, zauvijek. Uništit ćeš se. Propadaš i tjelesno, a ne samo
duhovno. U tebi vidim samo dobro. Nisi zla osoba, pametna si i
dobra. Molim se za tebe svakoga dana, da nađeš snage i prestaneš se
davati za novac. To nije za tebe, Ivana. Dvadeset Zdravo Marija ti
je dosta za pokoru. Sama molitva ti neće pomoći, to si mi već
dokazala. Moraš se sama prisiliti na promjenu. Vidimo se idući put.
Dođi i prije, ako želiš. Ja sam uvijek tu." - reče joj blago Pater.
Ivana izađe iz ispovjedaonice, okrene se
prema oltaru, prekriži i krene prema izlazu. Dok je silazila
stubama, zazvoni joj mobitel. Na zaslonu je pisalo Antino ime.
